Od 1921 godine, kada je upaljeno prva svetlo, do 1983 godine kada je izvršena potpuna elektrifikacija zemlje bilo je mnogo razvoja. Donosimo ovde istoriju energetskog razvoja u šest dekada preko emocionalnih prica od aktera koji su odigrali glavnu ulogu. Jedno malo svetlo, koje je uzimalo energiju od jednog akumulatora stajalo je upaljeno u noći Malog Bajrama u bošnjačkoj džamiji u Uroševcu.

Bila je to 1921 godina. Uroševčani su buljili očima: Šta je ovo staklo koje je osvetlilo ovo mesto? Hadžija iz Skoplja se osećao ponosnim. “Na kraju svetlo je došlo i na Kosovo”, rekao je on, sa puno ponosa. Bilo je to prvo upaljeno svetlo na Kosovu, 97 godina ranije.

Ovo delo albanca iz Skoplja podstaklo je brza pomeranja da se počne sa elektrifikacijom Kosova. Sve je počelo u Uroševcu, ali i tu se nastavilo. Nakon nekoliko nedelja u gdradu je donešena jedna parna mašina koja je proizvodila električnu energiju. Para, na početku se grejala preko nafte, a kasnije preko uglja, jedan proces sa sličnim načelima današnjih termoelektrana. Isuf Vata, 62- godišnjak, odgovorni za objekte KEDS-a u distriktu Uroševca i član jedne od prvih porodica Uroševca pokazuje proizvodnu mašineriju.

Na početku je proizvodila 6 kW. Sa njime su paljena svetla grada i nekoliko kuća. Dve godine kasnije, kapaciteti su se udvotručili i energija je ditribuirana sa dve paralelne linije svaka od 6 kW. Počeli su sa osvetljanjem kuća važnih ljudi u gradu,

pokazuje Vata. Sve ovo, je postignuto zahvaljujući neumornom radu Sani Kadjaske, poslovodja, koji je došao iz Djakovice za ovaj posao. “On je uspeo da razvije tu mašineriju i da upali prva svetla na Kosovu. Radio je godinama, do 1957 godine, kada ga je tadašnji režim primorao da napusti zemlju i da se preseli u Istanbul, gde je i umro u 93 -godini”, kaže Cakaj. Nakon prvog svetla i prve proizvodnje električne energije, takodje u Uroševcu je izgradjena i prva trafostanica.

Poznata kao Centrala, ona je izgradjena 1922 godine i stajala je tu dekadama, do 60-tih godina prošlog veka, kada je grad povezan u električnu mrežu Kosova. “Centrala se nalazila kod gradskog mlina. Ona je vršila distribuciju električne energije za Uroševac”, pokazuju stanovnici grada koji je služio kao železnički čvor mnogi niz godina. Danas, trafostanica ne postoji više, kao ni mlin. Sada je suva zemlja, dok u njenoj blizini je izgradjen jedan drugi objekat, koji je danas poznat kao Bela Kuća.

Nekoliko meseci nakon Uroševca, nije sedela skrštenih ruku ni Priština. U 1922 godini počela je proizvodnja električne energije i u Prištini preko jedne lokomotive koje je stavljena u funkciji takodje preko uglja. I njen kapacitet je bio 12 kW. Isto, bilo je dovoljno za osvetljenje grada i važnih kuća u glavnom gradu. Električna oprema nije bila dozvoljena za upotrebu. Kazne su bile veoma visoke ako se neko uhvati uključivši to u utikaču.

Električna energija je bila dovoljna samo za svetla, ništa drugo. Bilo je vreme kada je Kosovo bilo kompletno ruralno područje, bez profesionalaca u raznim poljima, naročito inžinjerije. Jedan korak dalje je bio 30-ih godina prošlog veka. Počele su sa radom tri male hidroelektrane koje su snabdevale glavne gradove. Na početku, 1932 godine počela je sa radom hidrocentrala u Prizrenu, koja je bila dovoljna za javnu rasvetu ovog grada i još neku kuću. Najveći predratni napredak se desio nekoliko godina kasnije.

1938 godine puštene su u rad hidrocentrale u Radavcu i Mitrovici, koje su snabdevale gradove Peći i Mitrovice”, pokazuje Selami Gashi, dugogodišnji rukovodilac u Distribuciji Peći, sada inženjer u penziji.

“HC Radavci je imala kapacitet od dve turbine od 180 kW svaka, dakle ukupno 360 kW, što je bilo dodvoljno za javnu rasvetu Peći i nekog potroašača tu i tamo”, pokazuje Gashi. Jedna slično organizovanje rasvete se nastavilo do kraja Drugog Svetskog Rata. Nakon ovog dogadjaja, počelo je intenziviranje elektrifikacije zemlje. Godine 1945 je osnovana ditributivna kompanija “Elektrokosovo”, od Skupštine Kosova.

Elektrifikacija se ponovo vršila preko važnih ljudi i davalo se njima prioritet. Kao primer, sami stari stanovnici grada pokazuju kako je Uroševac bio prioritetan u elektrifikaciji zemlje, ali kada je došlo vreme za modernu mrežu, pre njega je elektrifikovano jedno selo koje je pripadalo ovoj opštini, Doganaj. Uroševac je trebao da čeka, pošto je ovo selo imalo važne ljude na centralnom nivou.

Ali, tačno u to vreme, jedno selo nije čekalo ni ruku države delujući samostalno. “U Ložanu kod Peći su pronašli kreativno rešenje. Oni su imali jednu prazninu koja je snabdevala mlin sa vodom. Tu su izgradili jednu mini-hidrocentralu. Stanovnici su danju koristili vodu za mlin, dok noću za proizvodnju energije koja je osvetljivala komplet selo”, pokazuje Ekrem Belegu, inžinjer, koji je odigrao ključnu ulogu u elektrifikaciji.

Elektrifikacija je uzela veliki zamah 50-ih godina. Sada je zemlja imala sposobnih inžinjera, dok je radilo mnogo na terenu. Bila je izvršena decentralizacija i novac je obezbedjen iz opštinskih budžeta. “Izgradnja prave mreže počela je puštanjem u rad Hidrocentrale Kožnjera (Lumëbardhit) u Dečanima, 1957 godine. Ona je imala kapacitet u svakoj od dve turbine po 3.3 MW, tačnije 6.6 MW obe. Ovo je bilo dovoljno za snabdevanje celog tadašnjeg Kosova, koja je imala nimalo razvijenu ekonomiju naglašava Selami Gashi.

Sa izgradnjom prvog značajnog energetskog dela izgradjena je i prva linija 35 kV, da bi raspodelila energiju iz ove hidrocentrale. Istovremeno je pušten u rad i prvi blok termocentrale “Kosovo A”, sa kapacitetom od 60 MW koji je uglavnom proizvodio za potrošnju van Kosova. Ali, 60-ih godina privreda Kosova je uzela zamaha i zahtevi su se osetljivo povećali. Počeli su se da se grade mnoge fabrike koje su trebale energiju. I porodične privrede su počela sa urbanizacijom.

Paraleno sa puštanjem u rad ostalih blokova termocentrale “Kosovo A’, počelo je i mrežno spajanje, dok su izgradjene i prve linije od 110 kV. Jedan od inžinjera koji je učestvovao direktno u elektrifikaciji Kosova je i Osman Breznica, kasnije dugogodišnji rukovodilac u Distribuciji Prištine, sada penzionisani inženjer.

Osećaj elektrifikacije se ne može opisati rečima. Prošao sam preko mnogo lokaliteta i tu gde se osvetljuju domovi, iznenadjenje stanovnika je  veliko. Bili su skamenjeni.,

pokazuje Breznica za tadašnje vreme. On je počeo sa elektrifikacijom sela Kline početkom 70-ih godina. “Entuzijazam je bio veliki. Neki put smo ostajali do kasno i nije bilo više linija voza za Prištinu. Trebalo je da spavamo u nekoj kući. Stanovnici su nas dočekivali sa poštovanjem i najvećim prijateljstvom.” Dekada 1970-1980 je vreme kada je Kosovo postiglo najveći napredak u svojoj istoriji. Osim političkog napretka, razvoja obrazovanja, i ekonomski razvoj je uzeo veliki zamah. Bila je to dekada kada se izgradio najveći deo električne mreže u zemlji.

Ekonomije opština su nam kazale para ima, nemojte stajati sa projektima. Završite sve,

kaže Breznica. On pokazuje još jedan slučaj krajem 70-ih godina. “Radili smo na elektrifikaciji sela Drenice. Završili smo elektrifikaciju u Aćarevo. Ali, nijedna kuća nije imala električnu sijalicu da bi probali prvo svetlo.

Za sreću držao sam jednu u vozilu. Kada je upaljeno svetlo u tom mestu, reakcija stanovnika je bila za pamćenje. Bili su skamenjeni. Desilo se pre 40 godina, ali mi izgleda kao danas. Ne bih želeo da budem u nijedno drugo mesto”, priseća se Breznica. Od jednog mesta koji nije imao nijednu sijalicu za probanje, danas isto selo ima 8 trafoa. Nakon Drenice, kosovske ekipe su nastavile sa elektrifikacijom sela na severu, do Raške.

I Breznica je bio deo ekipe, koji je osim Kosova, elektrifikovao i mnoge delove Srbije i ostalih okolnih zona. Elektrifikacija Kosova je zvanično završena 1983 godine, kada su napajana energijom sva sela Rugova. Bilo je velika proslava, gde su prisustvovali sve tadašnje važne ličnosti zemlje. Deo proslave su bili i svi akteri ove priče.